Teme i mogućnosti pristupa poboljšanju mentalnog zdravlja su neiscrpne. Projekt Zaklade Marija De Mattias „Prevencija stresa u svrhu poboljšanja mentalnog zdravlja građana“ i ove će godine sudionicima mjesečnih tribina ponuditi nove spoznaje i svjetlo za prepoznavanje mehanizama, koji koče, ali i one koje oslobađaju osobnost za kvaliteniji život u slobodi duha i za mnoge oblike komunikacije.

Ovogodišnje tribine započele su temom „Prihvati, otpusti, oprosti“. Održana je 18. ožujka 2025. u dvorani Tribina Grada Zagreba, Kaptol 27. Teologinja i psihoterapeutkinja s. Ankica Klepić obradila je prva dva dijela teme. Iz svog dugogodišnjeg iskustava rada iznijela je mnoge elemente potrebne za život u radosti, nadi i slobodi. Ključni korak je prihvaćanje sebe, svoje osobnosti – njezinih svijetlih i tamnijih strana – zavoljeti sebe, vlastiti život s njegovim dobrim i manje dobrim stranama. Prikazala je koliko svaka osoba može biti zahvalna za život koji joj je darovan iz bezuvjetne ljubavi. Ono pak, što ti se ne sviđa na tebi je područje tvoga rasta, jer tvoje samopoštovanje i samopouzdanje mogu rasti. Životne okolnosti i vlastiti doživljaj ljubavi ili ne/ljubavi kreiraju osjećaj odbačenosti. Valja ući u proces otpuštanja emocionalnih tereta koji nastaju ovim osjećajem: teret krivnje, inferiornosti, strahova, kako bi postigli unutranje ozdravljenje.

Treći dio teme ‘Oprosti’ obradila je Kata Jakovljević. Temu je približila iznoseći vlastita iskustva i potičući prisutne na interakciju. Tvrdnju da nikad nije kasno prihvatiti nove spoznaje i po njima se oblikovati, izrazila je osobnom činjenicom da je „školovanje srca“ započela s 35 godina. Emocionalne rane se redovito dobivaju u ranoj dječjoj dobi, a ponajviše su povezane s odgojem i kulturološkim ambijentom. Potrebno je spoznati da roditelji ne nose svu krivnju, da su možda i sami odrasli i živjeli s ranama i traumama. Neophodno je da se raskine s iluzijom, da se nešto što je učinjeno, može izbrisati. Otpustiti roditeljima znači ne uzeti im njihov propust u odgoju kao daobar ili loš, jer u suprotnom, ono što im zamjeramo sami postajemo. Kroz takvo uzimanje prihvaćam i samog sebe onakvim kakav jesam. Doista,  ljudski se napredak mjeri u tome, da bez obzira na prošlost, dopuštamo sebi novi početak. Cijena neprihvaćanja svojih roditelja i stvarnosti vode u transgeneracijsku traumu i fizičke bolesti.

Oprost oslobađa, osposobljava za novi početak i iskrene međuljudske odnose, prema evanđeoskom principu – „Ne sudite i nećete biti suđeni. Praštajte i oprostit će vam se“ (Lk 6).

Sudionici tribine su u evaluaciji, pristup temi označili iznimno zanimljivim i korisnim.