Zaklada „Marija De Mattias” priredila je u četvrtak, 28. prosinca 2017. u dvorani Tribine grada Zagreba predstavljanje treće zbirke pjesama Martine Peunić „Boje tišine“. Autorica je studentica četvrte godine Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu, smjer filozofsko-teološki, članica je i uredničkog vijeća studentskog časopisa Teofil, kao i novinarka na KBF televiziji. Ovo joj je treća zbirka pjesama.

Riječ dobrodošlice u ime Zaklade izrekla je voditeljica razvoja programa Zaklade s. Cecilija Milković. „Povijesni Božić se jednom dogodio i od njega danas živimo. No, on se po nama trajno događa kad utjelovimo dobrotu, blizina čovjeku, kao i Krist. I objavljivanje i ovo predstavljanje zbirke pjesama je događaj Božića“.

Nadalje je naglasila, kako „prepoznati darove osobe s invaliditetom, ili kako Martina kaže ‘s ožiljkom’, ohrabriti ih, pomoći im da svoje talente razvijaju i ponude javnosti je oblik zauzimanja za pravu u društvu putem antidiskriminacijskih oblika zaštite ranjivih socijalnih skupina. Uključenost u obrazovanje i neovisnost osoba temelj su društvene uključenosti koji danas naglašava većina međunarodnih dokumenata. No društvo ih često stavlja na marginu i tako ostaje siromašno za bogatstvo njihovih ugušenih darova“. Obraćajući se autorici, s. Milković je rekla „draga Martina, drago mi je da si ponovno u krugu sestara Klanjateljica Krvi Kristove, u krugu bližih prijatelja i podupiratelja Zaklade koja želi ukazati na tvoj talent i biti ti uvijek blizu, ohrabriti te za nova nadahnuća. Zajedno smo doista jači i možemo više“.

Osvrt na zbirku dala je prof. Katica Mihaljević koja je predavala hrvatski jezik u Ekonomskoj i birotehničkoj školi u Slavonskom Brodu koju je pohađala i Martina Peunić, te je afirmirala njezino pisanje. Kruna njihove srednjoškolske suradnje je izdavanje zbirke pjesama „Razgovor kroz kapi kiše“, dok je najnoviju zbirku uredila.

Martinine pjesme potekle su iz bola. Srce joj govori o pravici, poštenju, prijateljstvu, moralu, etici, „a ona u tišini čuje kukurikanje biblijskih pijetlova, osjeća se iznevjereno, izdano. U suvremenom svijetu vidi bešćutnost, nemar za patnje drugih. Vidi rasipnost, život za danas, a ne za vječnost. Vidi nevjeru, ljude koji se ne boje apsurdnoga. Njezin krajolik je obojen, izraz je stanja duše. U njezinim stihovima spojena je patnja i radost. Nisu oni samo puka igra riječi, vidi ona i probleme koji muče kraj u kojem živi. U Slavoniji vidi ona kuće stare i mrtve, ali ne gubi nadu. Život doživljava kao opaku igru u kojoj se tuku san i svjetlost, smrt i život, tuga i sreća. Unatoč nezadovoljstvu, snaga vjere diže ju iz ništavila. Tako dio zbirke naslovljen ‘Tvoje oči ljubav izlijevaju’ sadrži duhovno-religiozne teme. Ovdje radost ne pati, već je srce puno radosti. Strku zamjenjuje mir, buku tišina, tu je bezrezervno izražena ljubav pjesnikinje i Njega. Crnu boju iz prethodnih pjesama, Bog ljubav zamijenio je zelenom, žutom, ružičastom, plavom i lila haljinom zore“.

Na kraju je prof. Mihaljević naglasila, kako „zadivljuje njezina vjera, te dodala „od Martine možemo učiti rasti i jačati u vjeri. Od nje naučimo šutnju i tišinu u kojoj se propitujemo što moramo popravljati na putu do Kraljevstva nebeskoga“.

S. Tomislava Ćavar, prof. hrvatskoga jezika, uredila je i pripremila i prvu zbirku, a ovu pripremila. Ona je podsjetila na doprinos koji je prvoj zbirci pjesama 2011. godine dala zagrebačka osnovna škola Mate Lovraka u vidu oblikovanja naslovnice od strane jednoga učenika, a potom i predstavljanja zbirke u samoj školi. Obraćajući se pak autorici, s. Ćavar je rekla „hvala ti što nam dopuštaš iščitavanje svoga životnoga hoda kroz napisane riječi“.

„Boje tišine“ sadrže 54 pjesme i dva prozna teksta raspoređenih u sedam poglavlja. Listajući knjigu zastanete na početku svakog poglavlja, jer u svako poglavlje uvodi prigodni citat.

„Martina kaže da piše kad ju nešto zaboli u srži. „Pitam se, zašto je tako, kad svi znamo da je život sazdan od uspona i padova, radosti i žalosti?“ Stoga je potaknula mladu autoricu, da piše i u svijetlim trenucima, te da prihvati sve što joj život donese. „Odlično pišeš, a pisat ćeš još bolje, ali samo pod jednim uvjetom da uzmeš olovku i u zvjezdanim trenucima. Ne boj se nikoga, ni ničega. Božić čije smo rođenje slavili ovih dana i nalazimo se u njegovom ozračju razlog je naše potpunosti i sigurnog hoda naprijed. Unutarnje svjetlo daruje Bog, stoga ga ne možemo ugasiti nitko i ništa izvana. Glavu gore i budi ponosna na sebe i na darove koje imaš. Sanjaj. Pusti duhu neka te potiče, i dopusti da životna ljepota prolazi pokraj tebe. Zapazi je.

Život je dar neba. Stoga ne strahujmo, ne zdvajajmo, ne kukajmo nad sobom, nego živimo“. Dodala je i zapažanje da se Martini često čini da je izgubljena. No, „i to smatram jednom vrstom privida, jer da je tako ne bi tražila svoju 14. postaju, ne bi tako žarko mogla moliti ‘Bože, ne diži ruke od mene’. Martina piše da svatko ima svoj križ, a ona ih ima čak sedam. Čestitam ti na punini prihvaćanja patnje, broj sedam broj je punine, a ti si svojim pisanjem posvjedočila da je čaša tvoje patnje ispunjena, ali unatoč svemu nosiš svoj križ i oslanjaš se na Njega. Martina, Bog ti obiljem darovao. Istina, i obiljem križa, i unatoč tomu nema razloga za beznađe. Ne zaboravi i ne zaboravimo, da ćemo jednoga dana Bogu polagati račun, a najvažniji je onaj koliko smo ljubavi i ljudskosti utisnuli u zemlju kojom hodamo, koliko smo ljubavi i ljudskosti darovali onima koje susrećemo i s kojima živimo“. S. Ćavar je zaključila riječima upućenima Martini „nastavi jače i više, ne boj se obogatiti ovaj svijet i ovu hrvatsku zemlju svojom dobrotom, hrabrošću i ljubavlju. Nemoj postati unatoč padovima, ne boj se svjedočiti unatoč teškoćama i porugama, ne boj se biti ‘ti’ baš takva kakva jesi“.

Osvrt na zbirku dao je i Tomislav Šovagović, novinar Glasa Koncila i urednik magazina „Prilika“.

Stihovi „Boje tišine“ tragaju za neumitnom, jedinom istinom. Pjesnikinja postojanje istine osjeća itekako, rekao je, te pojasnio kako u zbirci „nema velikih riječi, niti ih treba, niti ih Martina glumi, ona je jednostavna, obična pjesnička duša, a opet svoja, jedinstvena kao svako stvorenje, željna kopna odgovora u oceanu retoričkih pitanja“.

Dnevnički zapisani datumi pjesama, vapaj su da ostane zabilježen trenutak uhvaćenog vremena, ali spoznaja da se raste u tom istom vremenu i prostoru, jer nisu to više riječi srednjoškolke s prvih susreta mladih pjesnika iz Slavonije i Baranje, tu su 54 krika u šest ciklusa – krika zrele djevojke slobodne u skučenosti svijeta, no u isto vrijeme opterećene zarobljenošću tog istoga svijeta oguglanoga u svojoj bezosjećajnosti miševa i tipkovnica. Istina, pjesnička riječ Martine Peunić neće biti zabilježena više od razine puke informacije u katoličkim medijima. Njezinim mislima neće otvarati „Dnevnik“, kao što se ne otvara ni riječima najvećih hrvatskih pjesnika, ali postoji ono vrijedno nepokolebljivo svjedočenje jedinoga ispravnoga puta, ma koliko prezren i neatraktivan bio: turoban, taman, žalostan, bez označenih stajališta, s neizvjesnošću sutrašnjice, rekao je Šovagović.

Okupljenima se obratila i sama pjesnikinja Martina Peunić te je pojasnila, kako su pjesme nastale u razdoblju od završetka srednje škole, 2014., do prošle godine. „U 2014. godini pjesme su nastale u vremenu traženja; ljeto je prošlo u skupljanju stečenih iskustava, ali i snažno obilježeno pitanjima: kamo, kako, zašto. Javljala se dvojba upisati hrvatski jezik i književnost ili teologiju. Shvatih da svijet koji je svjetovno nije za mene, moj put je trebao biti drukčiji. Upisala sam teologiju na KBF-u u Đakovu, a dar pisanja je ostao. U prvoj godini studija nastavljam hod po maglama, javljaju se strah i nesigurnost. Mislila sam da će biti lakše, ali ‘nije život naivan kao ja’. Postavljala su se i pitanja komu pisati i zašto. S vremenom sam shvatila da sam na pravom putu, i da ništa nije slučajno. Studiranjem sam se vratila na izvor svoga pisanja, snage. Polako se probudio osjećaj posebne ‘ruže u Edenu’“. Naglasila je, kako je željela u ovoj zbirci izostaviti teme kao što su ljubav prema roditeljima i domovini, no „toliko im je ipak moje srce ostalo dužno.“

Kroz pisanje novih pjesama bilo je raznih doživljaja, bila sam sretna, ali iz mene na papir je izlazio bunt, izlazilo je sve najcrnje što je priječilo nove korake, nov pogled na svijet. Iako sam htjela biti kritička prema svijetu, kritizer sam. Čitatelj bi mogao reći da je ovo zbirka cinizma, zato bih rekla da su ove pjesme nastajale najčešće ljeti, kad sam bila odbačena od prijatelja, sama u svojoj sobi s bilježnicom u rukama. No, bilo je to vrijeme blagoslova kada sam dane provodila s obitelji, u osobnoj molitvi pišući pjesme, rekla je mlada autorica.

Na kraju programa, s. Cecilija Milković još je jednom ohrabrila Martinu „izdaju te tvoji ožiljci, oni su dokaz životne škole, ali ima li išta ljepše, veće i začuđujuće za tu dob kad kao tinejdžer životne škole s uvjerenjem dođe do spoznaje ‘osjetim tu snagu ljubavi, snagu milosti, dah Tvoje prisutnosti Bože. Znam voliš me, vratit ću se, obećavam, znaj volim te’. Hvala ti za sve poruke izrečene jednostavnim, ali snažnim stihom. Neka te rođeni Bog ohrabri za nove korake, ožiljci neka te ne usporavaju, proturječja do križa neka te ne zaustave, jer netko je Njega razapeo prije tebe. Slijedi svoju zvijezdu vršeći Očevu volju, slijedeći Kristov put i ostat ćeš doista ‘ruža u Edenu’. Znaj da smo smo ti mi, okupljeni i mnogi drugi, istinski prijatelji. Svi oni koji su dio Zaklade „Marija De Mattias“ neće te ostaviti, budi sigurna u to. U novim izazovima na zove tvoje zbirke, mi smo tu“. Također je izrekla zahvalu svima koji su doprinijeli ovoj iznimnoj večeri, kao i svima koji zdušno podupiru i omogućavaju programe i aktivnosti Zaklade. Zahvalila je gđi Maji Petrić iz Gradskog ureda za kulturu, koja je prisutna kao izaslanica gradonačelnika Milana Bandića. „Prenesite pozdrave gradonačelniku. Vjerujem da su programi Zaklade ‘Marija De Mattias’ doprinos za bolji svijet i, bolji Zagreb“, poručila je s. Cecilija.

Stihove je čitala Daniela Čolić-Prižmić. U glazbenom dijelu sudjelovale su Valentina Mekovec, sopran i Eva Kirchmayer-Bilić, klavir, a program je vodila Ivana Hajder.

Nekoliko kadrova snimila je Laudato televizija.
Tekst i fotografije: Marija Belošević
IZVOR: IKA