3.lis

SLIKE DJETINJSTVA – MOJE UNUTARNJE DIJETE

Psihosocijalni i duhovni projekt Zaklade „Prevencija stresa“ ostvaruje se temama mjesečnih tribinama koje su usmjerene postignuću pozitivnih rezultata u sprečavanju stresa. Jedan od njih je stvaranje ozračja povjerenja u samom sebi i u komunikaciji s drugima. Temom „Moje unutarnje dijete“ s. Ankica Klepić, voditeljica projekta osvijetlila je ovu pojavu pohranjenu u nesvjesnom i naznačila kako postići cjelovitost osobnosti koju narušava ‘ranjeno dijete’ u nama. Tribina je održana u utorak, 28. rujna 2021. u dvorani Tribina grada Zagreba, Kaptol 27.

Prezentirajući temu s. Ankica je predstavila ovu često nepoznatu pojavu koju živi gotovo svaka osoba:

„Unutarnje dijete je dio nas, koje uvijek oživljava bolne lekcije iz djetinjstva. To je dječji aspekt nas samih, uključuje sve što smo naučili i iskusili kao djeca u razdoblju prije puberteta.

U svima nama postoje dva vida osobnosti: odrasla osoba i dijete. Tek kad su ta dva dijela povezana i kad zajednički djeluju, imamo osjećaj cjelovitosti. Kad nisu povezani zbog  ranjenosti, disfunkcije ili nedovoljnog razvoja, imamo osjećaj sukoba, praznine i unutarnje samoće. 

Kad god dijete nešto poželi a ne dobije, dijete smatra: ja nisam dovoljno dobar, ja imam manu!

Ta iskustva  ostaju na razini one dobi u kojoj ih je osoba  potisnula. Tako odrastajući, potiskuje određene dijelove sebe pohranjujući ih  u tijelu i psihi te živi kao dijete u odraslom tijelu. Slika o sebi, svijetu i životu, koju smo stvorili kao djeca imala je svrhu da nas zaštiti. Stoga je potrebno neprekidno osvješćivati negativna iskustva, da bismo ih sada kao odrasli mogli proživjeti i ispravno protumačiti.

Dinamika iscjeljenja unutarnjeg djeteta ovisi o svjesnosti, otvorenosti i receptivnosti uma.

Ranjenom unutarnjem djetetu možemo pristupiti na dva  različita načina: kao djetetu koje unutarnja odrasla osoba voli i kao djetetu koje je nevoljeno, kritizirano, zanemareno i napušteno. Povrijeđeno dijete treba ljubav, brigu, suosjećanje, a ne odbacivanje. Liječenje povreda iz prošlosti vodi iscjeljenju boli, a prvi korak je započeti komunikaciju sa svojim unutarnjim djetetom. Volite dijete u sebi, komunicirajte s njim, recite da vam je važno, to je put iscjeljenja“, završila je izlaganje s. Ankica.

Nakon kratke diskusije u kojoj su bila svjedočanstva o osobnim putovima prepoznavanja i liječenja ranjenog djeteta, slijedila je radionica.

Fotografije škrinje asocijativno su pomogle sudionicima baciti pogled  na ono što nose u sebi:

  • dio na koji su ponosni i dio kojeg se srame,
  • dijelove koje odbacuju i koje vole.

Zadivljuje otvorenost sudionika u iznošenju svojih radosnih i teških životnih situacija. Otkrivaju da u dijelu sebe, kojeg ne vole i kojeg se srame, mogu otvoriti novu mogućnost učenja kako bi sebe, svoje unutarnje dijete prihvatili i zavoljeli.