Tema mjeseca: PROSINAC.
BOŽIĆ I VRIJEDNOST OSOBE
Starozavjetni čovjek iščekuje Mesiju, izbavitelja iz stanja ropstva, potlačenosti, zgaženosti, osjećaja težine vlastitih poroka i odbačenosti. Svjesnost vlastitog stanja i čežnja za promjenom stvorila je prostor za ulazak Mesije – izbavitelja.
Vrijeme došašća ili adventa u kršćanskoj praksi je spoj pokorničkih sadržaja i vrijeme radosti zbog dolaska Kristova. Kao i starozavjetni čovjek kršćanin postaje svjesniji svojih slabosti ali i nade da je Bog postao jedan od nas kako bi nam pokazao da smo ljubljeni, dragocjeni i kao takvi pozvani s njim doprinositi izgradnji boljega svijeta.
Vrijednost ljudskog života od začeća do smrti ne proizlazi iz društvenog statusa, onoga što radi i ima nego iz onog što jest u svojoj biti i komu pripada. Poruka Božića je poruka o neuništivoj vrijednosti svakog čovjeka čiji je život Božji dar. S darom valja biti pažljiv i za njega zahvalan.
Poznati predavač započeo je seminar pokazujući novčanicu od 20 dolara. Zapitao je 200 ljudi prisutnih u dvorani: „Želite li imati ovih 20 dolara“. Ljudi su počeli dizati ruke. Predavač je rekao: „Jedan od vas će ih dobiti ali mi dopustite da nešto učinim“. Počeo je gužvati novčanicu a zatim ju gaziti cipelom. Podigao ju je svu zgužvanu i prljavu. „Tko je još uvijek želi?“. Ruke su i dalje bile dignute.
„Prijatelji, trebali bismo naučiti važnu lekciju. Ma što god učinili novčanica nije izgubila na svojoj vrijednosti. Ona i dalje vrijedi 20 dolara.
Puno puta i sami smo uprljani zbog naših krivih odluka i životnih okolnosti. Osjećamo se bezvrijedni. Ali što god ti se dogodilo nikad nećeš izgubiti svoju istinsku vrijednost. Prljav, čist, zgužvan ili ispravan, uvijek ćeš biti neprocjenjiv onomu tko te voli“, zaključio je predavač.
Dobro je da u praksi božićnog darivanja, napose siromasima bude prisutna skromnost u pristupu, poštivanje, radost i zahvalnost. “Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25, 45) i „Ne bojte se! Vredniji ste nego mnogo vrabaca!” (Lk 12, 6-8).
Nemam glasa da bih vikala,
nemam mača da bih
piriku današnjice sjekla,
imam sigurnost u Umjetniku
koji ne napušta svoje djelo.
Peunić, Martina, „Boje tišine“
– iz pjesme „Siročad (ni)smo“